Poštanska povijest

Poštanska povijest (engl. postal history, tal. storia postale) disciplina je koja proučava putovale materijale, odnosno one koji su u relaciji sa službenom, lokalnom ili privatnom poštanskom službom. Objekti poštanske povijesti ilustriraju poštanske smjerove, tarife, žigove, korištenje poštanskih maraka te ostale aspekte poštanske službe. Iz ove šture definicije vidimo da poštanske služba u fokus stavlja stvarno putovale poštanske objekte i samim time vraća se na korijene filatelije: pokušamo li objasniti nekome što je to filatelija, sigurno ćemo krenuti od Hillove poštanske reforme i pojave prvih maraka kojima je svrha bila – frankiranje pošiljaka.

Od tog vremena razvija se filatelija i upravo to fokusiranje na poštansku marku i pogotovu specijalizacije na greške otvara prostor različitim vidovima iskorištavanja filatelista i špekulaciji. U današnjoj masi izdanja maraka koje se izdaju više zbog prodaje filatelistima, a mnogo manje zbog svoje primarne svrhe – naplate poštarine, kulta “postfrisch” maraka, koverata prvog dana (koje nisu vidjele poštanske “vreće” već su de facto uslužno žigosane) i drugih objekata koji su se znatno udaljili od svoje primarne funkcije, poštanska povijest vraća nas na zdrave osnove iz koje je filatelija i nastala. Ovo nije kritika opredijeljenosti prema markama – sakupljanje maraka interesantno je područje sakupljanja no filatelist ne bi smio zaboraviti i na širi pogled od same poštanske marke.

Što su sve objekti sakupljanja poštanske povijesti? Sama definicija je toliko široka da vam daje mnogo mogućnosti. Objekti koje poštanska povijest njeguje jesu:

– predfilatelistička pisma

– dokumenti o razvoju poštanske službe

– poštanske tarife

– poštanski smjerovi

– poštanski žigovi

– vojne pošte

– pomorske pošte

– željezničke pošte

– cenzure pošiljaka

– portirane pošiljke

– službena pošta

Poštanska povijest uz poštansku marku fokusira se na poštanske žigove kao direktne dokaze o putovanju objekata. No i ti se žigovi , zajedno sa poštanskim markama, sagledavaju tek kao dio jedne cjeline – putovalog pisma. Poštanska povijest upravo govori «priču» o tome kako je pismo rukovano, tko ga je slao, kako je putovalo i zašto. Tako analizirajući, sakupljač poštanske povijesti suočava se sa samom poviješću i prilikama pod kojim je njegov objekt sabiranja nastao. Poštanska povijest donosi novu kvalitetu u filateliju – dok je samo sakupljanje maraka većinu filatelista stavljalo u kategoriju «pasivnih» sakupljača (osim ako niste istraživali greške, ploče, naklade itd), ova kategorija zahtijeva veći angažman i istraživanje kako bi se pismo odnosno njegovi žigovi mogli adekvatno interpretirati.

I na kraju, poštanska povijest daje vam mnogo fleksibilnosti što ćete i kako sabirati. Prema Internet stranicama organizacije za sakupljanje poštanske povijesti (http://www.postalhistory.org), na vama je što ćete sakupljati i kakav ćete sadržaj analizirati. U takvom sakupljanju ograničeni ste samo svojom maštom!

Dario Filjar, filatelija.net

Hrvatska filatelija i poštanska povijest

Danas je prilično uvriježeno mišljenje kako pod hrvatsku filateliju, barem pod njenu «glavnu struju», spadaju ona vremenska razdoblja u kojima je Hrvatska bila više ili manje autohtona državna cjelina s vlastitom poštanskom organizacijom i odgovarajućim izdanjima poštanskih maraka. Tako gledavši dobivamo da je hrvatska filatelija «živjela» tek u razlomljenim i to prilično kratkim vremenskim trenucima sve do konačnog osamostaljenja Hrvatske, tj. To je bilo vrijeme Države SHS, te Nezavisne Države Hrvatske. Tako gledajući, dobivamo prilično oskudnu sliku inače prebogate hrvatske filatelističke povijesti. Ako hrvatsku filateliju čine tek zasebna hrvatska izdanja maraka, poštansku povijest čini kontinuirano više stoljeća postojanja pošte na našim prostorima, bez obzira pod čijom vlašću ona bila. Hrvatska je u mnogo navrata bila napadana i osvajana, no i ta povijesna razdoblja grade hrvatsku povijest, pa zašto bi bilo drugačije sa poštanskom poviješću.

Shvatili ste. Poanta ovoga jest prihvatiti objekte poštanske povijesti kao jedan dio hrvatske baštine i čuvati ih. Uobičajena podjela na filateliju i predfilateliju odnosno «hrvatsku predfilateliju», definicijom sasvim točna, no korištenjem u praksi diskriminirajuća, umanjila je interes kao i značaj onih objekata koji pripadaju našoj povijesti ali ne i autohtonom periodu hrvatske filatelije. Tu mislim na razne periode od predfilatelije koja pripada austrijskoj, mađarskoj, talijanskoj ili francuskoj upravi, kao i filatelističkeperiode koje, čini se, odbacujemo.

 image002

 Jedan od objekata hrvatske poštanske povijesti: paketska sprovodnica za poslan “kovček” iz Splita u Zagreb. Povratnica je frankirana mješovito slovenskim izdanjima za Državu SHS (verigari) i starim austrijskim izdanjima. Vidimo i žig Splita iz doba austrijske uprave a na poleđini je prijemni žig Zagreba iz mađarske uprave. Pošiljka je uručena primaocu nakon pet dana.

 Jesmo li zapostavili objekte predfilatelije? Rijetka predfilatelistička pisma koja govore o našoj poštanskoj povijesti zanemarena su od naših filatelista. Nije li stoga pomalo apsurd da se primjerice obilna građa austro-ugarske mornaričke pošte, koja je uglavnom djelovala u Puli, sakuplja i istražuje u Austriji ili Engleskoj mnogo više nego kod nas?

Poštanskom poviješću talijanske okupacije Dalmacije 1918-1920 kao i one 1941-43 bave se i njeguju u Italiji dok kod nas ta je tematika stavljena po strani. Nije li to čin kojim se odbacuje vlastita povijest?

Zar ne čudi da je do sada najbolju obradu poštanske povijesti Dalmacije za vrijeme Austrije napisao Englez Martin Brumby, dok kod nas, ako izuzmemo publikacije koje se bave žigovima (odlične priručnike Rukavine i Cividinija) takve obrade nema.

Još je veći apsurd što smo izgleda više prihvatili pod «svoje» razna lokalna izdanja koja su nerijetko bila plod špekulacije na štetu filatelista a nisu ostavila nikakav ili tek minimalan trag na stvarni promet (kao npr. ZOFK, Zara, Hvar i Korčula, Splitsko i Šibensko izdanje za NDH, Čakovec itd.) dok smo na poštansku povijest i stvarno putovale objekte koji doista čine dio naše povijesti, potpuno odbacili.

 image003

I ovo pismo iz vremena talijanske okupacije Dalmacije pripada našoj poštanskoj povijesti. Žigovi svjedoče o putu pisma od Splita do Zagreba: nakon što je cenzurirano u Splitskoj cenzurnoj stanici, poslano željezničkom poštom dalje preko Trsta do Bologne gdje se nalazila cenzurna stanica za međunarodnu poštu. Nakon ponovnog cenzuriranja, ovo je žurno pismo konačno stiglo u Zagreb nakon devet dana putovanja! Kad je 1953. godine Poštanski muzej izložio poštanske žigove Dalmacije za vrijeme talijanske okupacije, uslijedila je osuda nekih krugova – zbog takvog stava zapostavljamo svoju vlastitu povijest.

Vjerujem da će nas upravo ova disciplina, poštanska povijest, okrenuti svim onim našim područjima koje smo na ovaj način zapostavili, te da ćemo uskoro i mi vidjeti izloške iz ove naše prošlosti, kao i članke ili druge publikacije na tu temu.

 image004

 Devastirano od strane filatelista: potraga za poštanskom markom uništila je ovu dopisnicu poslanu brodskom poštom.

Austrijskog Lloyda sa rijetkim žigom pomorske pošte!Pošte, žigovi i drugi poštanski materijali iz Hrvatske za vrijeme Jugoslavije nisu dokumentirani.

Dario Filjar, filatelija.net

Filatelistički rariteti

Popularni «crni penny» ušao je u legendu kao prva poštanska marka ikad izdana. Ova marka proizašla je iz velike poštanske reforme koju je 1837. godine predložio Sir Rowland Hill, a kojoj je bio cilj jednostavnija i jeftinija manipulacija poštanskim pošiljkama. Do tada se poštarina naplaćivala ovisno o udaljenosti i količini papira (tj masi) pošiljke. Da stvar bude gora, primalac je plaćao poštarinu, te je zbog visokog iznosa on često odbijao platiti potreban iznos. Uz to naplata poštarine bila je često objektom prevare na štetu pošte ne samo od strane pošiljaoca ili primaoca već i od strane poštanskih službenika. Hill je 1837. predložio jedinstvenu tarifu od 1 penny za bilo koje odredište u Engleskoj, te naplatu poštarine unaprijed od strane pošiljaoca, što bi se potvrđivalo lijepljenjem poštanske marke, kao dokaza da je poštarina plaćena. Njegov prijedlog odobrio je parlament 1839. godine i reforma je provedena već u proljeće slijedeće godine.Prva poštanska marka sa likom kraljice Victorije tiskana je u arcima od 240 komada (20 redova po 12 maraka koje su u donjem uglu označene slovima, tako da je moguće odrediti poziciju marke u arku : primjerice «CG» znači da se radi o 3. redu i 7. poziciji) Cijeli jedan arak stajao je tadašnjih 1 funtu, a valja reći kako se niti jedan cijeli arak nije očuvao, a kako sakupljača u to vrijeme nije bilo, marke su se potrošile a čak i manji dijelovi arka poput četveraca predstavljaju priličnu rijetkost!

 blackpen

Budući da je Engleska bila jedina zemlja sa poštanskom markom, naziv države nije bio naveden na marci. Tu je privilegiju Svjetski Poštanski Savez dao Ujedinjenom Kraljevstvu te ono sve do danas na markama nema oznake zemlje!

Prva je marka tiskana u 68 000 000 primjeraka i ne bi se moglo reći da predstavlja rijetkost, iako joj zbog osobite filatelističke važnosti pripada počasno prvo mjesto u listi filatelističkih legendi. Cijena na tržištu za rabljeni primjerak kreće se oko 70-100 EUR-a a za mnogo rjeđi nerabljeni preko 3000 EUR-a. Pisma, posebice ona sa žigom prvog dana 6. svibnja 1840. dosižu velike cifre!

Mauritius je mali otok u Indijskom oceanu, oko 700 kilometara udaljen od Madagaskara i vjerojatno za njega ne biste ni čuli da nije bilo možda najpopularnije marke , poznatog «plavog Mauritiusa». I dok je penny black u legendu ušao kao prva marka, dva Mauritiusa ući će u tu kategoriju zbog svoje iznimne rijetkosti. Godine 1847. jedini graver na ovome otoku, Joseph Osmond Barnard, napravio je bakrenu ploču sa 12 otisaka maraka (4 reda po 3 marke). Marke je prikazivala portret kraljice Victorije s vrijednostima od jednog i dva penny-ja, po uzoru na prve engleske poštanske marke. Nema nikakvog pismenog zapisa kakve je instrukcije i od kojeg službenog tijela dobio Barnard. Marke su tiskane u narančastoj i plavoj boji, od svake vrijednosti tiskano je po 350 komada. Uz ove marke vezano je nekoliko romantičnih priča, čije su osnove ponekad sumnjive ili barem neutvrđene prirode.

Prva priča vezana je uz grešku koja se nalazi na markama gdje je mjesto natpisa «POST PAID» (plaćena poštarina) napisano «POST OFFICE» (poštanski ured). Greška je otkrivena nakon što je već tiskano po 350 primjeraka svake vrijednosti, te su marke svejedno izašle u opticaj počevši od 22.rujna 1847. godine.

 mauritius

 Uz ovu odluku veže se još jedna priča, koja govori kako su marke bile potrebne da bi guverner otoka njima frankirao pozivnice za veliki bal koji se održavao 30.rujna 1847. godine. Lako je povjerovati kako je postojala potreba da se za ovaj otmjeni događaj upotrijebi nešto novo poput poštanske marke na pozivnicama, no postojeindicije da to nije točno. Prije svega, zašto bi izraz «POST OFFICE» bio neprikladan za prvu otočku marku? Prvi žigovi Mauritiusa iz 1834. godine nose natpis «COL / POST OFFICE / MAURITIUS», a kasniji «MAURITIUS / POST OFFICE», pa se povodeći tim korijenima ovaj natpis ne bi trebao smatrati pogrešnim. Zašto greška? U prvome redu, ona otvara vrata prema romantičnim motivima. Dodamo li još k tome mondeni bal za koju prigodu su marke trebale biti gotove, cijela priča dobiva zaokruženu cjelinu.

Neki podaci upućuju da je ideja o poštanskim markama bila aktualna više mjeseci prije njihovog puštanja u promet, dakle puno prije negoli je guvernerova supruga Lady Gomm znala kada će se održati bal.Bez obzira bile ove priče istinite ili ne, legenda je rođena i plavi Mauritius postaje najpoznatijom markom i ulazi u pojmove opće kulture.Od po 350 primjeraka koliko ih je tiskano, do danas se zna za samo 26 pojedinačnih komada, od vrijednosti od 1 penny-ja postoje 12 žigosanih i 2 nežigosana, a od plave 2 penny marke po 6 žigosanih i nežigosanih. Romantične priče o Mauritiusima potaknute su od poznatog sakupljača Theodorea Championanakon što je 1920 godine platio do tada rekordnu sumu od 116 912 franaka za plavi Mauritius. Engleski službenik James Bonar godine 1903. u svojoj je zbirci slučajno otkrio još jedan od rariteta Mauritiusa – probni otisak plavog Mauritiusa od 2p. Bonar je za taj primjerak dobio ponudu od 1000 britanskih funti – veliko bogatstvo u to vrijeme, no odlučio se radije da je ponudi na Phillipsovoj dražbi. Iznos se penjao sve do nevjerojatnih 1450 funti za koji ga je iznos dobio agent tadašnjeg princa od Wales-a, od kog vremena je taj otisak u Kraljevskoj zbirci.

Zadnji podaci o promijeni vlasnika datiraju iz 1993 kada je nežigosani Mauritius od 1 pennyja prodan za 1 072 260 US$ a njegov poznatiji plavi «rođak» za 1 148 850 US$!Posebnu rijetkost od svih ovih raritetnih primjeraka dva Mauritiusa predstavljaju dva poznata pisma. Jedno je takozvani «ball cover» sa markom od 1 penny kojim je Lady Gomm slala pozivnicu za svoj bal, a koji se također nalazi u Kraljevskoj zbirci. Drugo pismo poslano je 1847 godine u Francusku , jednom proizvođaču vina kojem se potvrđuje narudžba za 30 barela vina. Ovo pismo sa obje rijetke marke otkrio je mladi filatelist 1902 godine, otkupio ga je jedan trgovac za 40 000 franaka, a na Feldmannovoj dražbi 1993. godine ovo je pismo prodano jednom singapurskom kupcu za astronomsku svotu od 3 829 500 US$.

pismobal

Poznati “Ball cover” kojim je lady Gomm pozivala uzvanike na otmjeni i mondeni događaj

Veći broj primjeraka ovih «feleričnih» Mauritiusa nalaze se danas u muzejima poput Blue Penny Museum u Mauritiusu (dva primjerka sa Feldmannove dražbe, nakon 145 godina ponovo vraćena u svoju «rodnu zemlju»), britanskoj kraljevskoj zbirci, British Library (Ball Cover iz Tapling zbirke i jedan nežigosani plavi Mauritius), Museum voor Communicatie Den Haag u Nizozenskoj te u Poštanskom Muzeju u Stockholmu.

“Rugoba” Britanske Gvajane

 Među filatelističkim unikatima svakako je najpoznatija (i najskuplja) «Penny Magenta» Britanske Gvajane. No za razliku od Mauritiusa koji se nalaze u Muzejima i može ih se vidjeti na svjetskim izložbama, sudbina je ovaj crveni papirić udaljila od publike i zaključala u trezor banke bez izgleda da će ikada izaći na svjetlo dana pred filateliste ili moguće kupce. Mnogi je smatraju najružnijom markom koja je ikada izdana, barem prema navodima Stampville.com. «Ona je ružno tiskana, izrezana do rubova i dodatno unakažena žigom». Radi se o najpoznatijem svjetskom unikatu! Istočno od Venezuele nalazi se državica Gvajana koja je sredinom 19. stoljeća bila britanska kolonija i nosila naziv British Guiana. Kada je pošiljka maraka kasnila u ovu udaljenukoloniju 1856 godine, vlada je dala tiskati provizorne marke od 1 i 4 centa na različitim papirima. Ova jedinica na crvenom papiru navodno je jedini sačuvani primjerak. Pronašao ju je školarac Vernon Vaughan 1872. godine i prodao lokalnom sakupljaču markama za 6 shillinga (oko 1.50 US$). Pet godina kasnije zbirka je prodana za 120 funti u Londonu i za vrtoglavi porast interesa i njezine cijene trebalo je čekati 50 godina.

Početkom 20. stoljeća čuveni sakupljač Phillipe von Ferrari kupio ju je za 150 funti, da bi 1922. godine bila prodana na dražbi za 35 000 US$. Marku su mogli vidjeti posjetitelji izložbi u New Yorku 1947. i 1956. godine. Na dražbi kuće Robert A. Siegel prodana je 1969. godine , da bi na dražbi koja se uživo prenosila 1970. prodana za 280 000 US$. Početna cijena bila je 100 000 US$ a krajnji iznos dosegla je za samo 90 sekundi!

rugoba

Rugoba Britanske Gvajane

Marka je opet 1980 promijenila vlasnika – prodana je John E. du Pontu, unuku velikog kemijskog magnata za 935 000 US$. U njegovom je vlasništvu prikazivana na izložbi Ameripex 86. Godine 1996 John E. du Pont počinio je umorstvo i na suđenju godinu dana kasnije osuđen za isto djelo. Naknadno je ustanovljeno da je du Pont duševno bolestan, te je zatvoren u umobolnici.Najrjeđa marka doživjela je sudbinu svog vlasnika – zajedno sa njegovom ostalom imovinom, ostala je iza debelih zidova Filadelfijske banke i kako se čini, tamo će ostati još dugo vremena. Inverted JennySlijedeća u nizu filatelističkih legendi ne pripada ovome otmjenom krugu prvenstveno zbog njene rijetkosti, već zbog njene popularnosti. Radi se ovoga puta o grešci jedne sasvim obične marke, koja postoji u nakladi od stotinu komada – maloj količini no ipak u cijelome svijetu naći ćemo mnogo takovih lokalnih rariteta. Među njima samo je jedan svjetski poznat – Inverted Jenny.Pri kraju prvog svjetskog rata, američki je Kongres donio odluku o otvaranju avionske pošte i odredilo tarifu od 24 centi te ovlastilo poštansku službu da tiska prve marke za avionsku poštu. Prvi let zračne pošte imao se dogoditi 15. svibnja 1918.Iako su avioni bili «novo čudo tehnike», te velik broj ljudi u to vrijeme ih nije ni vidjelo, Ministarstvo Rata i poštanska uprava bili su zainteresirani vidjeti gdje su granice prijenosa pošte i u kojoj mjeri će novi servis unaprijediti komunikaciju, baš kao što je svoj doprinos razvoju donio Pony Express, telegraf, telefon te ono što će više desetljeća kasnije donijeti email. Američka vojska imala je organizirati avion i pripadno ljudstvo, a pošta je trebala podržavati službu rukovanja pošiljkama. Samo dva tjedna prije prvog leta, trebalo je tiskati posebne marke za novu vrst poštanske usluge.Marka je dobila ime «Jenny» po nazivu zrakoplova sa slike. Tiskana je u dvobojnom tisku – zasebno tiskani okvir crvene boje te «slika» u obliku zrakoplova u centralnom dijelu marke u crnoj boji. Tiskano je 2 000 000 primjeraka ove marke u 20 000 prodajnih araka po 100 komada. Tiskovni arci sadržavali su 4 prodajna arka.

Inverted Jenny

William T. Robey, sakupljač maraka iz Washingtona, iskoristio je vrijeme za ručak da posjeti lokalni poštanski ured i kupi novoizašlu marku za zračnu poštu. Robey je odmah uočio grešku na jednom arku i tražio da kupi cijeli arak. Nakon toga ispričao je prijateljima kakvu je zanimljivu grešku našao te su i oni pohitali da kupe istu, no samo je jedan arak bio pogrešan. Nekoliko sati kasnije, poštanski inspektori potražili su Robey-a u njegovom uredu. Tiskarski «škart» normalna je pojava, no on se u tiskari odstranjuje. Moguće da je bilo tiskano još ovih araka, ali ako i jest, oni su bili spaljeni još u tiskari. Samo jedan došao je do poštanskog šaltera. Srećom je taj došao u ruke filatelista te se od tog dana prati sudbina svih pojedinačnih komada i zna točna pozicija svake marke. Robey je odlučio prodati svoj arak jer se bojao da će mu ga vlada inače konfiscirati. Kontaktirao je trgovca Eugene Klein-a u Philadelphiu, koji je odkupio cijeli arak za, u to vrijeme, basnoslovnu sumu od 15 000 US$. Prodaja stoljeća dogodila se malo kasnije kad je arak otkupio za 20 000 US$ Edward Green koji je od ovog arka stvorio legendu.

Cijena pojedinačnoj marki rasla je vrlo brzo. Danas joj je cijena u rangu do 120 000 US$. Da je prodaja Greenu doista bila prodaja stoljeća (i to u korist kupca) govori slijedeći podatak: 20 tisuća dolara u 1920. (po podacima Federal Reserve Bank u Minneapolisu) imalo je vrijednost kao 236 424 dolara u 2001. Godinu prije, jedan primjerak prodan je na Siegelovoj dražbi za110 000 USD. Svih stotinu primjeraka danas bi vrijedilo dakle oko 11 milijuna dolara, dakle 46 puta više od realne vrijednosti.

Inverted Jenny ima još jedan rekord: to je marka koja je do sada postigla najvišu cijenu na jednoj Internet aukciji. Dražbovanje preko interneta sve se više razvija. Na dobrotvornoj dražbi vodeće «online» aukcijeske kuće ebay-u u listopadu 2000. godine jedan nežigosani primjerak sa falcom prodan je za 93 000 dolara.Dario Filjar, filatelija.net

Hrvatske legende

Iako Hrvatska nema takvih «svjetskih» filatelističkih legendi poput gore spomenutih, ona obiluje rijetkim i zanimljivim filatelističkim materijalom. Za razliku od svjetskih, uz naše lokalne legende ne idu romantične priče, već često ili manjak informacija ili prizvuk špekulacije. Jedan od razloga tomu jest, što je Hrvatska bila filatelistički vezana uz austrijske vladare u vrijeme “čiste filatelije” kad su nastali drugi svjetski rariteti, a osamostalila se u vremenima rata ili nakon njega kada je filatelistička špekulacija uzimala opće razmjere.

Pogledajmo neke od poznatih hrvatskih rariteta i legendi i ne zaboravimo da pored ovih svima poznatim rijetkostima u našem filatelističkom blagu leži još mnogo zaboravljenih nepoznatih rijetkosti.

Prve hrvatske marke

Prije no što sam se počeo baviti filatelijom pročitao sam napis o prvim hrvatskim poštanskim markama. Ove marke sa likom roba koji kida lance, ostale su snažan dojam na mene i dugo vremena sam ih smatrao posebnima upravo stoga što su one naše prve marke. No ubrzo zatim, naučio sam kako one zapravo i nisu naša prva izdanja, već su to mađarske marke sa provizornim pretiscima “SHS / Hrvatska”. No najveće razočaranje u meni je izazvao podatak da su marke bile u prometu samo jedan dan! Prva pomisao bila je – pa zašto samo jedan dan, zar su te marke bile lošije od onih žetelica i parlamenta koje su se koristile mjesecima?

O samoj grafičkoj izradi, te o rješenju koje djeluje kao plagijat slovenskih “verigara”, moglo bi se dosta govoriti, no najviše iznenađuje podatak o jednodnevnom korištenju. U vrijeme kad su nastale ove marke, ekonomska je situacija bila teška. Znamo iz slovenskih verigara da su tiskare imale manjak papira i boja te da su te nedostatke «krpale» na razne načine. Iz poštanske povijesti znamo i to da je ponegdje nedostajalo maraka za frankiranje. Stoga čudi da je u takvoj situaciji hrvatska pošta mogla priuštiti «luksuz» da tiska četiri različite vrijednosti u ukupnoj nakladi od 70 000 primjeraka da bi se koristile tek jedan dan! Priča onakladi koja «odgovara jednodnevnom prometu» djeluje prozirno. Uz to, pojava kojekakvih probnih otisaka u knjigotisku i kamenotisku, grešaka i malih araka govori o špekulativnim namjerama grupe okupljene oko R. Valića.

Sve to treba imati na umu kad govorimo o prvim (definitivnim) hrvatskim markama. U poštanskom smislu, izdanje «Mornar» će doista označiti vrijeme samostalne hrvatske poštanske administracije.

Hrvatski “Mauritius”

Mađarsku marku iz niza “žetelice” od 10 filira sa BIJELIM brojkama i pretiskom SHS Hrvatska nazivamo “hrvatskim Mauritiusom” prema V. Ercegoviću koji ju je tako nazvao. I doista radi se o jednoj od najrjeđih maraka sa našeg područja, iako uz nju ne ide nikakva romantična priča kao kod Mauritiusa. Ono što znamo o ovoj marci jest da doista ne znamo ništa. Nije poznato tko je i kako ovu marku pretiskao niti kolika je količina. Znamo sigurno da nije došla do poštanskih okna, premda je viđamo na filatelističkim pismima. U vrijeme kad je nastala mogla su privatna lica donijeti količine maraka na pretiskivanje, a to je podatak koji dovoljno govori o kakvom vremenu bez kontrole se radi. Ercegović prenosi navode poznatog filateliste dr. Žige Altstadtera koji je teškom mukom nabavio i pod životnom opasnošću prokrijumčario iz Mađarske jedan araka bijele “desetice” i dao ga pretiskati. Naklada ove marke dugo se navodila u katalogu kao 1000 komada, dok sredinom sedamdesetih poznati ekspert Vladimir Fleck nije izjavio kako je sam izdao oko 1000 atesta pa je nakon te izjave navod o nakladi u katalogu Jugomarke promijenjen u “oko 2000”. Sam Ercegović smatra da je prava naklada osjetno ispod 1000 komada, a još navodi kako je u tridesetak godina tek 4% maraka koje je pregledao bilo originalno! Kao zaključak, možemo citirati Ercegovića da je bijela desetica neosporno privatni produkt špekulacije i nezasitnosti, ali je isto tako neprijeporno da je ona naš najrjeđi produkt špekulacije.

Bijelu sam deseticu vidio na više svjetskih aukcija i cijena koja se tražila za nju varirala je od 250 EUR pa do preko 600-700 EUR, što samo govori koliko oprezan treba biti kad je ova marka u pitanju.

Fiume – još jedna «desetka»

Po završetku rata i raspadom austro-ugarske monarhije, novi državni entiteti htjeli su i na poštanskim markama uputiti svijetu poruku o njihovu postojanju. Rijeka koja je do 1918. godine bila pod mađarskom upravom, proglašava svoju samostalnost i pokreće izdavanje vlastitih maraka. Prve nizove sačinjavale su mađarske marke pretiskane jednostavnim pretiskom “FIUME”. Ove marke poznate su po svojim varijacijama ali i opasne zbog postojanja mnogo krivotvorina.

fiumepismo

Marke su pretiskivane u knjigotisku u dva navrata, za što su korišteni kompletni arci ili veći dijelovi koji su ostali u zalihama. Pojedinačni primjerci ili manji blokovi pretiskivani su ručno. Poznato je 6 tipova ručnih pretisaka sa nekoliko podtipova.Logika nalaže da su ručni pretisci tek iznimka te da je mnogo manja količina pretiskana ručno, što je uistinu točno. No jedna marka ipak čini izuzetak – žetelica od 10 filira. Čini se da je ova marka bila iskorištena u prometu, jer su jedino pojedinačni primjerci pretiskani ručnim pretiscima. Ipak i jedna polovica arka (50 komada) dospijela je do tiskare i bila pretiskana u knjigotisku. Da priča bude zanimljiva, ta je polovica umetnuta krivo, te je svih 50 komada dobilo obrnuti pretisak. Ova marka sa tako malom nakladom svakako spada u grupu rariteta sa naših prostora.Nije mi poznato koliko je komada «preživjelo» do danas, no literatura navodi tek tri nežigosana primjerka i jedan unikatni komad pisma, do čije sam fotografije uspio doći. Slika prikazuje neugledan prednji dio preporučenog pisma sa markom od 35 filira i raritetnom od 10 filira, pretiskane u knjigotisku.Ova riječka «desetica» vodi se u svim katalozima pod regularnim rednim brojem. Sassone je cijeni sa 12 000 000 lira za rabljeni primjerak (oko 6 000 EUR). Na tržištu našao sam je u ponudi u Italiji. Žigosani primjerak nudi se uz cijenu od 2600 EUR. Nisam našao na ponudi nežigosani primjerak ili ovo unikatno pismo, no vjerujem da bi cijena bila «paprena».

Jubilarka

Sakupljači maraka NDH, kojih je dakako u nas podosta, na prvu će zapreku naići kod popularno zvanih “jubilarki”. Radi se o provizornom izdanju od 15 vrijednosti izdanom 10. svibnja 1941. godine a jubilej koji je niz “komemorirao” bio je mjesec dana od objave NDH. Za pretiskivanje korištene su marke iz niza Veliki Petar, koji sigurno konkurira za jedan od najpretiskivanijih nizova u svijetu maraka. Naklada od tek 5000 komada učinila je svoje te danas ovaj niz stoji između 150 i 250 EUR-a. Zanimljiva je priča o jednom od falsifikata načinjenih u offsetu koji je stanoviti Knezović prokrijumčario u zalihe Glavnog ravnateljstva PBB u zamjenu za prave marke. Njemački je ispitivač nabavio cijele arke iz deponija ovog ravnateljstva te je počeo izdavati ateste ne sumnjajući u originalnost maraka sa “samog izvora”. Bio je u krivu.

jubilarka

 “Udarni blok” Udarne Divizije

Sve jača špekulativna politika rezultirala je 9. siječnja 1945. godine izdavanjem niza i bloka povodom osnivanja Prve Hrvatske Udarne divizije. Marke i blok praktično nisu vidjele poštanskih žigova, zbog formalne legalizacije dio nizova prodavano je na pošti Zagreb 1 samo na dan izdavanja, dok je gotovo sva naklada raspodijeljena visokim dužnosticima. Priče o zapljeni većeg broja blokova nisu provjerene, no činjenica jest da je ovaj blok rijedak a i to da je jedan od najviše krivotvorenih – prve krivotvorine pojavile su se nedugo nakon rata napravljene pomoću originalnih filmova.Kompletnost zbirke vrlina je filatelista, a za nju ćete u slučaju ovog bloka morati izdvojiti između 900 i 1200 US$ koliko se traži (i dobiva) za ovaj blok na svjetskom tržištu. Nezupčani blok koji je navodno tiskan u samo 16 primjeraka još je skuplji.

udarna

 Banjalučki lokalac

Ratna previranja donijela su niz špekuativnih lokalnih izdanja koje su promućurni pojedinci podmetali kao “privremena izdanja dok do njihovih mjesta ne stignu redovne marke za cijelu državu. Najčešće motivi za ova izdanja nije bila pretjerana revnost da se sa nova vlast potvrdi i na poštanskim markama već – brza zarada.U travnju 1941 Ustaški Stožer za Bosansku Hrvatsku dao je pretiskati dvoje marke iz već spomenutog niza Veliki Petar od 1 i 2 dinara pretiskom “SLOBODNA BOSANSKA HRVATSKA”. Iako je Glavno ravnateljstvo PBB izdalo zabranu pretiskivanja maraka te nije nikad ovo izdanje priznalo, čini se da su ga filatelisti s vremenom lakše “probavili” nego neka druga također špekulativna lokalna izdanja. Postoje indicije da su marke doista bile u prodaji na poštanskim šalterima Banja Luke, iako tek nekoliko dana.

bosna

Ercegović smatra kako filatelisti barem u prvo vrijeme nisu uzimali ovo izdanje pretjerano ozbiljno. Ipak se čini da je kroz određeno vrijeme ono postalo tražena roba , kao što se može pretpostaviti iz ovog isječka iz njemačkih novina u kome se ono nudi kao rijetkost. Banjalučkom izdanju čini se vrijednost i dalje raste – dok Ercegović navodi kako je maksimalna cijena bila 500 DEM, postoje indicije da ona danas dosiže i 500 EUR. Ako još pratite Michel i vjerujete mu, cijena ovog izdanja je sa 750 DEM u 1981 skočila na 3500 DEM u 2001.

autor: Dario Filjar, filatelija.net

Leave a Comment

Filed under Filatelistički tekstovi

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *