Put nastajanja poštanske marke

Svaka poštanska marka prije nego se pojavi na tržištu, bez obzira na njenu vrstu i namjenu, prolazi proces u kojem se formira njen konačni izgled, te način njene izvedbe.

Osnova za nastanak poštanske marke je donošenje prijedloga zbog obilježavanja nekog važnog događaja, prikazivanja znamenitosti ili zbog određene specifične namjene u danom trenutku. Nakon prihvaćanja prijedloga izrađuje se nacrt likovnog rješenja, koji može biti izrađen od strane umjetnika, pojedinaca ili izrađen računalnim putem. Izrađuju se probni otisci koji se predlažu poštanskoj komisiji. Prihvaćeni otisak se tada predaje u tiskaru, u kojoj glavnu ulogu imaju graveri prilikom izrade klišeja.

Prilikom tiska marke više je elemenata o kojima ovisi konačan izgled određene marke od kojih valja istaknuti papir, boja, guma, vrsta tiska i zupčanje marke. U narednom tekstu dane su osnovne informacije o ovim izuzetno važnim elementima svake poštanske marke.

PAPIR

Vrste papira

Običan – Vrsta papira koja se koristi za tiskanje knjiga. Debljina od 0,06 do 0,10 mm. Površina ovakvog papira je glatka, pretežno sjajna. Prema načinu izrade može biti ručni ili strojni.

Hrapavi – Debljina od 0,05 do 0,09 mm. Hrapava površina nastaje prilikom razvlačenja papira preko valjaka čija površina nije ravna, te dolazi do preslikavanja raznih brazda s valjaka na papir.

Porozni (rupičasti) – Papir debljine od 0,05 do 0,09 mm. Rupice slične sitnim ubodima iglom su nepravilno razmještene po površini papira. Mogu se razlikovati dvije podvrste: prugasti i rebrasti. Prugasti nastaje prilikom razvlačenja papirnate mase od valjka do valjka, kada se radi sprečavanja pucanja te mase između valjaka postavlja tanka žica. Kao posljedica prolaska papirnate mase preko te žice nastaju pruge koje mogu biti okomite ili vodoravne. Kod rebrastog papira uočavaju se okomite ili vodoravne vijuge, čiji nastanak je sličan nastanku pruga. Za razliku od prugastog razmak između vijuga je primjetno manji. Spomenute vijuge mogu se nalaziti s prednje ili stražnje strane papira.

Kredasti – Površina ove vrste papira je prevučena tankim slojem krede, koji se prilikom pranja žigosanih maraka ispere. Vrlo često ova vrsta papira sadrži svijena vlakna. Debljina ove vrste papira je najčešće oko 0,09 mm.

Spužvasti – U strukturi ove vrste papira mogu se uočiti šarena vlakna postavljena plošno ili okomito, poput mreže. Za ovu vrstu papira je karakteristično propuštanje gume pri gumiranju, što je razlog kasnije promjene boje. Debljina se kreće od 0,07 do 0,10 mm.

Slonokosti – Vrsta papira koja je dobila naziv zbog svoje karakteristične boje, svijetlo žute, slične boji slonove kosti. Površina papira je sjajna i glatka. U većini slučajeva ne postoji uočljiva struktura. Vrlo je dobrom izglačan, a debljina izrazito varira.

Kartonski – Papir pretežno bijele boje, kojeg karakterizira izrazita debljina do 0,13 mm. Ukoliko postoji potreba za još debljima papirom, tada se vrši lijepljenje više listova tanjeg papira do odgovarajuće debljine, koja može biti i do 0,18mm.

Obojeni – Ovdje bi se u stvari radilo o općenitoj podvrsti papira. Ponekad se koristi unaprijed obojani papir različitih karakteristika. Obojan može biti s jedne ili obadvije strane, a najčešće boje su žuta, plava i zelena.

Struktura papira

Pod strukturom papira se podrazumijevaju razni tragovi u obliku crta ili točkica koji se mogu primijetiti u papiru prilikom prinošenja marke na svijetlost. Spomenuti tragovi nastaju prilikom proizvodnje papira i postoje četiri vrste strukture: mrežasta, linijska, točkasta i bez izražene strukture.

Vodeni znak (filigran)

Nastaju utiskivanjem različitih simbola u papirnu masu prilikom izrade papira. Osnovna svrha im je otežavanje krivotvorenje, kako poštanskih maraka tako i papirnog novca. Simboli koji se pojavljuju kao vodeni znakovi su raznoliki, od raznih slova, brojeva, kraljevskih kruna, ključeva i ostalog sličnog.

Vodene znakove u filateliju je uvela engleska pošta još prilikom tiskanja prve poštanske marke 1840. godine.

Prema položaju vodeni znakovi mogu biti okomito, vodoravno, dijagonalno i kombinirano postavljeni. Također moguće je pojavljivanje vodenih znakova postavljenih obrnuto od slike na poštanskoj marki. Kod maraka koje se nalaze na rubovima araka normalna pojava je da se vidi samo dio vodenog znaka, jer je jedan dio znaka ostao na margini arka.

Postoje različite tehnike utvrđivanja vodenih znakova: prostim okom, pomoću različitih tekućina i pomoću detektora.

BOJA

Kao što je nužno poznavanje vrsta papira koji se koristi za tisak poštanskih maraka isto tako je nužno i korisno dobro poznavanje boja i njihovih nijansi. Poznavanje boja također je vrlo korisna vještina u otkrivanju krivotvorina maraka.

Ovisno o vrsti tiska koji se primjenjuje potrebno je izabrati i najprikladnije boje zbog izbjegavanja neželjenih pojava (mutni tisak, prolazak boje na drugu stranu marke, oštećenje gume i slično).

Do sada je poznato osam osnovnih boja, dok se njihovim miješanjem s crnom i bijelom bojom dobiva do 1425 različitih nijansi boja.

Proučavanje boja se može vršiti prostim okom i pomoću kataloga boja. Ukoliko se vrši prostim okom tada je nužno izbjeći prisustvo oblaka i sumraka.

GUMA

Osnovna svrha postavljanja gume na marke je mogućnost lakog lijepljenja maraka na pošiljke. Da bi bilo moguće uspješno razlikovati vrstu upotrijebljenog gumiranja potrebno je veće iskustvo i moć zapažanja. Promatranje gumiranja maraka najbolje se uočava ukoliko se marku promatra iskosa.

Obzirom da postoji izuzetno puno vrsta gumiranja koja se razlikuju od korištene smjese do načina nanošenja u kratkim crtama će biti spomenute samo neke vrste.

U suvremeno doba sve češće se guma koristi i u različite komercijalne svrhe, poput aromatiziranja s određenim tvarima. Osim aromatiziranja pojedine pošte koriste površinu gume za ucrtavanje različitih motiva poput poštanskog roga, raznih tekstova i sličnog. Brazdasto gumiranje nastaje zbog greške na valjku za nanošenje gume i prilikom sušenja maraka. Suho gumiranje nije uočljivo golim okom, već se uočava pri kontaktu s vlažnim prstima ili vodom. Izuzetno je praktično jer ne postoji mogućnost međusobnog lijepljenja maraka složenih jedne preko druge. Oskudno gumiranje nastaje pri slabom nanošenju smjese na gumiranje. Najčešće se pronalazi kod ratnih izdanja.

Valja napomenuti da se kod maraka izdanih prije drugog svjetskog rata rijetko može zateći guma, zbog načina pohranjivanja maraka u ono vrijeme (lijepljenje falcem), no i zato što se guma namjerno uklanjala zbog dužeg očuvanja poštanskih maraka.

TISAK

Prilikom vršenje tiska poštanske marke od izuzetnog važenja je izrada i vrsta upotrijebljenog klišeja (izgravirane metalne ploče). Izradom klišeja bave se graveri.

Klišeji – izrađuju se najčešće od čelika, bakra, cinka i aluminija. Ovisno o tehnici tiska klišeji se izrađuju na različite načine.

Osnovne vrste tiska su:

– plošni, tj. ravni tisak (klišej je potpuno ravan),

– duboki tisak (klišej ima udubine) i

– visoki tisak (klišej je reljefan odnosno s izbočinama).

Svaka od ovih osnovni vrsta tiska posjeduje i više podvrsta tiska od kojih su prilikom tiskanja poštanskih maraka najzastupljenije:

Kamenotisak (litografija) – spada u tehniku ravnog tiska. Crtež se prenosi kemijskim putem na kamenu plohu, a papir poštanske marke je ravan s obje strane. Slika je često mutna i isprekidana.

Knjigotisak – tehnika visokog tiska. Slika na markama je jasna, a na poleđini maraka se ocrtavaju konture crteža i tekstova. Ova tehnika se koristi za tisak knjiga, te je prema tome i dobila svoj naziv.

Offset – tehnika ravnog tiska. Crtež se ne prenosi na papir direktno kao kod kamenotiska, već se prenosi posrednim putem. Crtež se prenosi fotopostupkom na ploču ili valjak, boja se nanosi prilikom tiska, te se crtež preko gumenog valjka prenosi na papir. Ovim načinom omogućeno je brzo i ravnomjerno nanošenje boja, a kvaliteta tiska je izvrsna. Ovo je najzastupljenija tehnika tiska poštanskih maraka.

Raster i linijski tisak – tehnika dubokog tiska. Crtež se urezuje na ploču od čelika ili bakra. Kod raster tiska crtež se sastoji od sitnijih ili krupnijih točkica, dok se kod linijskog tiska sastoji od raznih linija urezanih u ploču. Kod raster tiska crtež je bolje nijansiran nego kod linijskog. Linijskim tiskom na papiru ostaje ispupčena boja, te su takve marke hrapave s prednje strane.

Prilikom tiska određene poštanske marke izuzetno je bitno odrediti nakladu određenog primjerka. Važnost naklade za izdavača i filateliste je od suprotnog značenja. Veća naklada osigurava veću zaradu od određenog izdanja izdavaču, dok filatelistima garantira manju filatelističku vrijednost izdanja. Zbog osiguranja tiskanja određenog izdanja u pravoj nakladi arci maraka, odnosno blokovi se numeriraju.

ZUPČANJE

Obzirom da se marke tiskaju na velikim komadima papira (arcima) nužno je omogućiti što jednostavnije razdvajanje maraka. Zupčanje se vrši nakon završenog tiska maraka.

Metoda koja se prva koristila je sječenje araka, odnosno rezanje pojedinačnih maraka ručnim, odnosno strojnim putem. Strojevi kojima se vrši rezanje maraka posjeduju optičke naprave kojima se regulira duljina i visina rezanja maraka.

Osim metode rezanja maraka, koristi se i metoda zupčanja koja je najzastupljenija metoda razdvajanja maraka.

Razlikuje se tri metode zupčanja:

– češljasto

– okvirno

– linijsko

Češljasto zupčanje – Iglice stroja za perforaciju su raspoređene u obliku češlja. Vrši se istovremeno zupčanje tri strane marke, dok se četvrta strana marke zupča pomjeranjem iglica stroja. Kod ove vrste zupčanja svi kutni zupci ostaju isti.

Okvirno zupčanje – Kod ove vrste zupčanja iglice su raspoređene u obliku okvira, tako da se istovremeno vrši zupčanje sve četiri strane marke. Svi kutni zupci su jednaki, no vrlo često nastaju oštećenja zupčanja po sredini bilo kojeg ruba marke.

Linijsko zupčanje – Prvo se vrši zupčanje marke u jednom smjeru, a potom u drugom (npr. prvo vodoravno, pa okomito). Kutni zupci najčešće nisu jednaki.

Pojedine marke se zupčaju pomoću više tehnika ili jedna marka može imati različite gustoće zupčanja. Za provjeru zupčanja maraka koriste se zubomjeri.

Kod pojedinih maraka koristi se treća tehnika odvajanja maraka, zasijecanje maraka. Razlika između zasijecanja maraka i zupčanja je u tome što kod proboda maraka ovdje ne dolazi do odvajanja djelića papira. Postoji više tehnika zasijecanja, npr. linijski, pilasti, trokutasti, punktirani i drugi probodi.

autor: Tomislav Šimetić, mag.ing.el.

Leave a Comment

Filed under Filatelistički tekstovi

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *